Roditeljska odgovornost – skrbništvo nad djecom i prava na kontakt

Slovenija
Sadržaj omogućio
European Judicial Network
Europska pravosudna mreža (u građanskim i trgovačkim stvarima)

1 Što u praktičnom smislu znači pravni pojam „roditeljska odgovornost”? Koja su prava i obveze nositelja roditeljske odgovornosti?

Roditeljska odgovornost pravni je odnos uređen obiteljskim pravom. Odnos nastaje rođenjem djeteta ili utvrđivanjem očinstva i majčinstva. U slovenskom pravnom sustavu djeca rođena izvan braka imaju ista prava i dužnosti kao i djeca rođena u braku. Slovensko zakonodavstvo uvelo je sustav „potpunog posvojenja”, što znači da su posvojena djeca izjednačena s biološkom djecom.

Pravnu osnovu čini članak 54. Ustava Republike Slovenije, u skladu s kojim roditelji imaju pravo i dužnost uzdržavati, školovati i odgajati svoju djecu. To pravo i dužnost mogu biti oduzeti ili ograničeni samo zbog razloga koji su zakonom propisani radi zaštite interesa djeteta. Djeca rođena izvan braka imaju ista prava kao i djeca rođena u braku.

Roditelji imaju pravo i dužnost svojom neposrednom skrbi, radom i aktivnostima osigurati uspješan fizički i psihički razvoj svojeg djeteta. Roditelji imaju pravo i dužnost zaštite života, osobnog razvoja, prava i interesa maloljetnog djeteta kako bi osigurali njegov zdravi rast, uravnotežen osobni razvoj te kasniju sposobnost samostalnog života i rada. Ta prava i dužnosti čine pravo na roditeljsku skrb (članak 4. Zakona o braku i obiteljskim odnosima, Zakon o zakonski zvezi in družinskih razmerjih).

Roditelji moraju štititi interese svojeg djeteta u svim aktivnostima i postupcima koji se odnose na dijete. Smatra se da roditelji rade u interesu svojeg djeteta ako ispunjavaju njegove materijalne, emocionalne i psihosocijalne potrebe na način koji zadovoljava prihvatljive standarde i koji pokazuje njihovu skrb i odgovornost za dijete, uz poštovanje njegove osobnosti i želja (članak 5.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Roditelji svojem djetetu moraju osigurati uvjete za zdravi rast i uravnotežen osobni razvoj te mu pomoći da razvije sposobnost samostalnog života i rada. Dužni su uzdržavati i odgajati svoje dijete te štititi njegovo zdravlje i život. Isto su tako dužni, u okviru svojih sposobnosti, skrbiti za obrazovanje i stručno osposobljavanje svojeg djeteta u skladu s njegovim sposobnostima, sklonostima i željama. Dijete ima pravo na kontakt s oba roditelja, a roditelji imaju pravo na kontakt s djetetom (članci 102., 103. i 106. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Pravna odgovornost roditelja za njihovo dijete utvrđena je člankom 142. Zakonika o obveznim odnosima (Obligacijski zakonik). Roditelji odgovaraju za štetu koju trećoj osobi prouzroči njihovo dijete mlađe od sedam godina bez obzira na to jesu li odgovorni za prouzročenu štetu. Roditelji odgovaraju za štetu koju trećoj osobi prouzroči njihovo maloljetno dijete starije od sedam godina, osim ako mogu dokazati da nisu odgovorni za prouzročenu štetu.

Zastupanje djeteta u njegovim odnosima s vanjskim svijetom uređeno je člankom 107. Zakona o braku i obiteljskim odnosima. Maloljetnu djecu zastupaju njihovi roditelji. Ako maloljetnom djetetu nešto treba službeno uručiti, dostaviti ili ga o nečemu obavijestiti, dostavu može preuzeti bilo koji roditelj. Ako roditelji ne žive zajedno, dostavu preuzima roditelj s kojim dijete živi. Ako su oba roditelja uključena u skrb o djetetu i njegov odgoj, moraju se dogovoriti o mjestu prebivališta djeteta te o tome koji od njih preuzima dostavu pošiljaka za dijete.

Djetetovom imovinom upravljaju, do njegove punoljetnosti, njegovi roditelji u interesu djeteta (članak 109. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

2 Tko u pravilu ima roditeljsku odgovornost nad djetetom?

Pravo na roditeljsku skrb ostvaruju i otac i majka (članak 4. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Svoje pravo na roditeljsku skrb roditelji ostvaruju sporazumno u skladu s interesima djeteta. Kad roditelji ne žive zajedno i nemaju zajedničko skrbništvo nad djetetom, o pitanjima koja bitno utječu na razvoj djeteta odlučuju oba roditelja sporazumno i u skladu s interesima djeteta. O pitanjima koja se odnose na svakodnevni život djeteta odlučuje roditelj koji ima skrbništvo nad djetetom. Kad jedan od roditelja ne može ostvarivati svoje pravo na roditeljsku skrb, drugi roditelj ga ostvaruje samostalno (članak 113. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Ako jedan od roditelja više nije živ ili je nepoznat, ili ako mu je oduzeto pravo na roditeljsku skrb ili je lišen poslovne sposobnosti, pravo na roditeljsku skrb ostvaruje drugi roditelj (članak 115. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

3 Ako roditelji nisu sposobni ili ne žele snositi roditeljsku odgovornost nad svojom djecom, može li se umjesto njih odrediti neka druga osoba?

Za dijete se mogu skrbiti druge osobe ili institucija. Centar za socijalnu skrb (Center za socialno delo) može oduzeti dijete roditeljima i staviti ga pod skrbništvo druge osobe ili institucije ako su roditelji zanemarili odgoj i skrb za svoje dijete ili ako je to zbog drugih važnih razloga u interesu djeteta (članak 120. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Centar za socijalnu skrb može u udomiteljsku obitelj smjestiti dijete koje nema vlastitu obitelj, dijete koje, zbog različitih razloga, ne može živjeti s roditeljima ili dijete čiji je fizički i psihički razvoj ugrožen okolinom u kojoj živi (članak 157. Zakona o braku i obiteljskim odnosima). Udomiteljstvo je detaljnije uređeno Zakonom o udomiteljstvu (Zakon o izvajanju rejniške dejavnosti).

Za dijete može skrbiti posvojitelj. Posvojiti se može samo dijete čiji su roditelji nepoznati ili je njihovo boravište nepoznato najmanje godinu dana, ili su pred nadležnim tijelom pristali dati dijete na posvajanje ili dijete čiji su roditelji umrli (članak 141. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Maloljetno dijete koje nema roditelja ili mu roditelji ne pružaju skrb centar za socijalnu skrb stavlja pod skrbništvo. Skrbnik maloljetnog djeteta odgovoran je skrbiti za dijete kao da mu je roditelj (članci 201. i 202. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

4 Ako se roditelji razvedu ili prekinu odnos, kako se rješava pitanje roditeljske odgovornosti u budućnosti?

Roditelji koji ne žive zajedno ili namjeravaju živjeti odvojeno moraju postići dogovor o skrbništvu nad zajedničkom djecom i to učiniti u interesu te djece. Mogu se dogovoriti da će zadržati zajedničko skrbništvo nad svojom djecom, povjeriti skrbništvo jednom od roditelja ili da će neka djeca biti povjerena jednom roditelju, a druga drugom roditelju. Ako se ne mogu sami dogovoriti, u tome im pomaže centar za socijalnu skrb. Ako roditelji ne mogu postići dogovor o skrbništvu nad djecom čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, sud se može složiti, na zahtjev jednog ili oba roditelja, da se skrbništvo povjeri jednom od roditelja ili da neka djeca budu povjerena jednom roditelju, a druga drugom roditelju. Sud isto tako može, po službenoj dužnosti, odlučiti skrbništvo nad svom ili nekom djecom dodijeliti trećoj osobi. Prije nego što sud donese svoju odluku, dužan je zatražiti mišljenje centra za socijalnu skrb o interesu djeteta. Sud uzima u obzir i mišljenje djeteta ako ga je izrazilo sâmo dijete ili osoba kojoj dijete vjeruje i koju je sâmo dijete izabralo te pod uvjetom da dijete može razumjeti značenje i posljedice tog mišljenja (članak 105. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Kad sud donese odluku o razvodu braka, isto tako odlučuje o skrbništvu i uzdržavanju zajedničke djece bračnih drugova i njihovim kontaktima s roditeljima (članak 78. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Kad roditelji ne žive zajedno i nemaju zajedničko skrbništvo nad djetetom, o pitanjima koja bitno utječu na razvoj djeteta odlučuju oba roditelja sporazumno i u skladu s interesima djeteta. O pitanjima koja se odnose na svakodnevni život djeteta odlučuje roditelj koji ima skrbništvo nad djetetom (članak 113. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

5 Ako roditelji postignu dogovor po pitanju roditeljske odgovornosti, koje se formalnosti moraju poštovati kako bi taj sporazum postao pravno obvezujući?

Roditelji koji ne žive zajedno ili namjeravaju živjeti odvojeno moraju postići dogovor o skrbništvu nad zajedničkom djecom i to učiniti u interesu te djece. Ako roditelji postignu dogovor o skrbništvu nad djecom, mogu predložiti da sud o tome donese odluku u izvanparničnom postupku. Ako sud utvrdi da dogovor nije u interesu djeteta, prijedlog se odbija. Ako se roditelji ne mogu sami dogovoriti, u tome im pomaže centar za socijalnu skrb. Ako roditelji ne mogu postići dogovor čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, odluku o tome donosi sud na zahtjev jednog ili oba roditelja (članak 105. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Roditelji koji ne žive zajedno ili namjeravaju živjeti odvojeno moraju postići dogovor o uzdržavanju zajedničke djece. Ako se ne mogu sami dogovoriti, u tome im pomaže centar za socijalnu skrb. Ako roditelji ne mogu postići dogovor o uzdržavanju zajedničke djece čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, odluku o tome donosi sud na zahtjev jednog ili oba roditelja (članak 105.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Dijete ima pravo na kontakt s oba roditelja, a roditelji imaju pravo na kontakt s djetetom Kontaktima se prvenstveno osiguravaju interesi djeteta. Roditelj s kojim dijete živi ili koji ima skrbništvo nad djetetom ili druga osoba s kojom dijete živi mora se suzdržati od svih postupaka koji ometaju ili sprječavaju dijete u održavanju kontakta s drugim roditeljem te mora poticati dijete na prihvaćanje odgovarajućeg stava prema kontaktu s drugim roditeljem. Roditelj koji održava kontakt s djetetom mora se suzdržati od svih postupaka koji ometaju skrb i odgoj djeteta. Ako roditelji postignu dogovor o kontaktima, mogu predložiti da sud o tome donese odluku u izvanparničnom postupku. Ako sud utvrdi da dogovor nije u interesu djeteta, prijedlog se odbija. Ako roditelji ne mogu postići dogovor o kontaktima čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, odluku o tome donosi sud na zahtjev jednog ili oba roditelja (članak 106.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Dijete ima pravo na kontakt i s drugim osobama s kojima je obiteljski povezano i ima blizak odnos, osim ako je to u suprotnosti s interesima djeteta. Smatra se da su takve osobe prije svega djetetovi bake i djedovi, braća i sestre, polubraća i polusestre, bivši udomitelji te bivši ili sadašnji bračni drug ili izvanbračni partner jednog ili drugog roditelja. O kontaktima se dogovaraju djetetovi roditelji, dijete (ako je sposobno razumjeti važnost dogovora) i osobe s kojima dijete ima blizak odnos. Ako ne mogu sami postići dogovor, u tome im pomaže centar za socijalnu skrb. Opseg i način održavanja kontakata moraju biti u interesu djeteta. Ako djetetovi roditelji, dijete i osobe s kojima dijete ima blizak odnos postignu dogovor o održavanju kontakta, mogu predložiti da sud o tome donese odluku u izvanparničnom postupku. Ako sud utvrdi da dogovor nije u interesu djeteta, prijedlog se odbija. Ako ne mogu postići dogovor čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, o održavanju kontakta odlučuje sud (članak 106.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

6 Ako roditelji ne mogu postići dogovor po pitanju roditeljske odgovornosti, koja je alternativa rješavanju spora a da se izbjegne izlazak pred sud?

Ako se roditelji ne mogu sami dogovoriti, u tome im pomaže centar za socijalnu skrb. Ako ne mogu postići dogovor čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, o tome odlučuje sud.

7 Ako roditelji izađu pred sud, o kojim pitanjima u vezi s djetetom može odlučivati sudac?

Sud može odlučiti da se skrbništvo nad svom djecom povjeri jednom od roditelja ili da neka djeca budu povjerena jednom roditelju, a druga drugom roditelju. Sud isto tako može, po službenoj dužnosti, odlučiti skrbništvo nad svom ili nekom djecom dodijeliti trećoj osobi (članak 105. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Sud isto tako odlučuje o uzdržavanju djeteta i o kontaktima (članci 105.a, 106. i 106.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Pri donošenju odluke o kontaktima sud u prvom redu uzima u obzir interese djeteta. Prijedlogu ili zahtjevu za donošenje odluke o kontaktima mora biti priložen dokaz nadležnog centra za socijalnu skrb u kojem se navodi da su roditelji pokušali postići dogovor o kontaktima uz njihovu pomoć. Ako je to potrebno radi zaštite interesa djeteta, sud može oduzeti ili ograničiti pravo na kontakt. Kontakt nije u interesu djeteta ako djetetu stvara psihološki pritisak ili ako ugrožava njegov fizički ili psihički razvoj. Sud može odlučiti da se kontakt održava pod nadzorom treće osobe ili da ne uključuje osobni kontakt i druženje (već da se održi na drugi način) ako to nije u interesu djeteta (članak 106. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Uzdržavanje se utvrđuje ovisno o potrebama uzdržavane osobe te materijalnim i financijskim okolnostima obveznika uzdržavanja. Pri izračunu iznosa za uzdržavanje djeteta, sud mora uzeti u obzir interese djeteta kako bi iznos bila dovoljan za osiguranje njegova uspješnog fizičkog i psihičkog razvoja (članci 129. i 129.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

8 Ako sud odluči da jedan roditelj treba imati isključivu skrb nad djetetom, znači li to da on ili ona može odlučivati o svim pitanjima u vezi s djetetom a da se prethodno ne savjetuje s drugim roditeljem?

Ako roditelji ne žive zajedno i nemaju zajedničko skrbništvo nad djetetom, o pitanjima koja bitno utječu na razvoj djeteta odlučuju oba roditelja sporazumno i u skladu s interesima djeteta. Ako ne mogu sami postići dogovor, u tome im pomaže centar za socijalnu skrb. O pitanjima koja se odnose na svakodnevni život djeteta odlučuje roditelj koji ima skrbništvo nad djetetom. Ako se roditelji ne mogu dogovoriti o pitanjima koja bitno utječu na razvoj djeteta čak ni uz pomoć centra za socijalnu skrb, odluku o tome donosi sud u izvanparničnom postupku na zahtjev jednog ili oba roditelja (članak 113. Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

9 Ako sud odluči da roditelji trebaju imati zajedničku skrb nad djetetom, što to znači u praksi?

To znači da su oba roditelja jednako odgovorna za odgoj i razvoj djeteta te da oboje moraju nastaviti skrbiti za dijete.

10 Kojem se sudu ili tijelu trebam obratiti ako želim podnijeti zahtjev za roditeljsku odgovornost? Koje se formalnosti moraju poštovati? Koje dokumente trebam priložiti zahtjevu?

U tim slučajevima stvarnu nadležnost za odlučivanje imaju okružni sudovi (okrožna sodišča) (članak 32. Zakona o parničnom postupku, Zakon o pravdnem postopku).

Mjesnu nadležnost ima sud u mjestu stalnog boravišta tuženika. Ako je nadležan slovenski sud zato što tuženik ima privremeno boravište u Sloveniji, opću mjesnu nadležnost ima sud na čijem području tuženik ima privremeno boravište. Ako tuženik pored stalnog boravišta ima i privremeno boravište u drugom mjestu i može se pretpostaviti na temelju okolnosti da će tamo živjeti dulje razdoblje, opću mjesnu nadležnost ima i sud na čijem području tuženik ima privremeno boravište (članak 47. Zakona o parničnom postupku).

Ako u sporu u vezi sa zakonskim uzdržavanjem to uzdržavanje traži tužitelj, za odlučivanje je nadležan, uz sud opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem području tužitelj ima stalno ili privremeno boravište. Ako je za spor u vezi sa zakonskim uzdržavanjem s međunarodnim elementom nadležan slovenski sud jer je tužitelj dijete koje ima stalno boravište u Sloveniji, mjesnu nadležnost ima sud na čijem području tužitelj ima stalno boravište. Ako je za spor u vezi sa zakonskim uzdržavanjem nadležan slovenski sud jer tuženik u Sloveniji ima imovinu iz koje bi se moglo naplatiti uzdržavanje, mjesnu nadležnost ima sud na čijem se području nalazi ta imovina (članak 50. Zakona o parničnom postupku).

Stranke i drugi sudionici u postupku sudu podnose tužbe, žalbe i ostale podneske na slovenskom jeziku ili na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj uporabi na sudu (članak 104. Zakona o parničnom postupku).

Tužba mora sadržavati poseban zahtjev u kojem su navedeni glavni predmet tužbe i prateći zahtjevi, činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, dokazi kojima se potkrepljuju te činjenice i ostale informacije obvezne za svaku tužbu (članak 180. Zakona o parničnom postupku).

Prema tom zakonu, podnesak znači tužba, odgovor na tužbu, pravni lijek i druge izjave, prijedlozi ili priopćenja koji su dostavljeni izvan postupka. Podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno za sudsku raspravu. To posebno uključuje sljedeće: naznaku suda, imena i stalno ili privremeno boravište ili mjesto poslovnog nastana stranaka, imena njihovih pravnih zastupnika ili punomoćnika, predmet spora i sadržaj izjave. Podnositelj mora potpisati podnesak, osim ako to nije moguće zbog njegova oblika. Izvorni potpis podnositelja njegov je vlastoručni potpis, kao i sigurni elektronički potpis ovjeren s pomoću odgovarajuće potvrde. Ako izjava uključuje neki zahtjev, stranka u podnesku mora navesti činjenice na kojima ga temelji i, ako je potrebno, dokaze (članak 105. Zakona o parničnom postupku).

Pri podnošenju tužbe plaćaju se sudske pristojbe. Sudske se pristojbe moraju platiti najkasnije do isteka roka koji je sud odredio u nalogu za njihovo plaćanje (članak 105.a Zakona o parničnom postupku).

Podnesci se moraju podnijeti u pisanom obliku. Pisani podnesak je podnesak koji nosi vlastoručni potpis ili koji je podnositelj vlastoručno napisao i potpisao (podnesak u fizičkom obliku) ili podnesak u elektroničkom obliku koji je potpisan sigurnim elektroničkim potpisom ovjerenim s pomoću odgovarajuće potvrde. Pisani podnesak podnosi se poštom, elektroničkim putem, komunikacijskom tehnologijom, izravnom dostavom nadležnom tijelu ili dostavom koju obavlja osoba za posredovanje (komercijalni pružatelj usluga). Elektronički podnesci dostavljaju se u informacijski sustav elektroničkim putem. Informacijski sustav automatski potvrđuje podnositelju da je podnesak zaprimljen. Podnesci se mogu podnositi i na propisanom ili gotovom obrascu (članak 105.b Zakona o parničnom postupku).

Podnesci koji se dostavljaju protivnoj stranci moraju se podnijeti sudu u onoliko primjeraka koliko zahtijevaju sud i protustranka te u obliku koji sudu omogućava njihovu dostavu. Isto se primjenjuje i na priloge. Podnesci i prilozi koji su podneseni elektroničkim putem i koji se moraju poslati protustranci dostavljaju se u obliku jednog primjerka. Sud izrađuje onoliko elektroničkih primjeraka ili fotokopija koliko zahtijeva protustranka (članak 106. Zakona o parničnom postupku). Dokumenti priloženi podnesku mogu biti izvornici ili preslike (članak 107. Zakona o parničnom postupku).

11 Koji se postupak primjenjuje u takvim slučajevima? Postoji li hitni postupak?

Okružni sud odlučuje u parničnom postupku, osim ako je zakonom propisano da odlučuje u izvanparničnom postupku. Sudovi pitanja uređena Zakonom o braku i obiteljskim odnosima rješavaju po hitnom postupku (članak 10.a Zakona o braku i obiteljskim odnosima).

Tijekom postupka u sporovima o odnosima između roditelja i djece sud može, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, izdati privremene mjere u pogledu skrbništva i uzdržavanja djece, kao i privremene mjere u pogledu oduzimanja ili ograničavanja prava na kontakt ili načina na koji se kontakt održava. Privremene mjere izdaju se u skladu s odredbama Zakona o izvršenju i osiguranju (Zakon o izvršbi in zavarovanju) (članak 411. Zakona o parničnom postupku).

12 Mogu li dobiti pravnu pomoć za pokrivanje troškova postupka?

Da, moguće je dobiti pravnu pomoć za pokrivanje troškova postupka. Predsjednik okružnog suda odlučuje o dodjeli pravne pomoći (članak 2. Zakona o pravnoj pomoći [Zakon o brezplačni pravni pomoči]).

Pravna pomoć može se dodijeliti za pravne savjete, odvjetnika ili druge pravne usluge utvrđene zakonom, za sve oblike sudske zaštite pred sudovima opće nadležnosti i specijaliziranim sudovima u Sloveniji, pred Ustavnim sudom Republike Slovenije (Ustavno sodišče Republike Slovenije) i pred svim tijelima, institucijama i osobama u Sloveniji nadležnima za izvansudsko rješavanje sporova, te za oslobađanje od plaćanja troškova sudskog postupka (članak 7. Zakona o pravnoj pomoći).

Prema tom zakonu, pravo na pravnu pomoć imaju: 1. slovenski državljani; 2. strani državljani sa stalnim ili privremenim boravištem u Sloveniji i osobe bez državljanstva koje zakonito borave u Sloveniji; 3. drugi strani državljani pod uvjetima uzajamnosti ili pod uvjetima i u slučajevima utvrđenima u međunarodnim ugovorima koji su obvezujući za Sloveniju; 4. nevladine organizacije i udruge koje djeluju na neprofitnoj osnovi i u javnom interesu i upisane su u odgovarajući registar u skladu s primjenjivim zakonodavstvom, u sporovima u vezi s izvršavanjem aktivnosti u javnom interesu ili s namjerom za koju su uspostavljeni; 5. druge osobe za koje je zakonom ili međunarodnim ugovorom obvezujućim za Sloveniju propisano da imaju pravo na pravnu pomoć (članak 10. Zakona o pravnoj pomoći).

Osoba koja ima pravo na pravnu pomoć može je zatražiti u bilo kojoj fazi postupka. U postupku odlučivanja o zahtjevima za pravnu pomoć utvrđuju se financijska situacija podnositelja i drugi uvjeti utvrđeni zakonom (članak 11. Zakona o pravnoj pomoći).

13 Je li moguće uložiti žalbu protiv odluke o roditeljskoj odgovornosti?

Da, nadležnost za odlučivanje o žalbi protiv odluke okružnog suda o roditeljskoj odgovornosti ima viši sud (višje sodišče) (članak 35. Zakona o parničnom postupku). Žalba se može podnijeti sudu koji je donio prvostupanjsku odluku u dovoljnom broju primjeraka za sud i protustranku (članak 342. Zakona o parničnom postupku).

14 U određenim slučajevima potrebno je obratiti se sudu kako bi se zatražilo izvršenje odluke o roditeljskoj odgovornosti. Kojem se sudu trebam obratiti u takvim slučajevima i koji se postupak primjenjuje?

Postupak izvršenja utvrđen je Zakonom o izvršenju i osiguranju. Osim ako je drukčije određeno zakonom, stvarnu nadležnost za odobrenje izvršenja ima lokalni sud (okrajno sodišče) (članak 5. Zakona o izvršenju i osiguranju).

Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje sudske odluke o skrbništvu nad djetetom te za samo izvršenje mjesno je nadležan sud na čijem području osoba kojoj je dodijeljeno skrbništvo ima stalno ili privremeno boravište, ili sud na čijem području osoba protiv koje je podnesen prijedlog za izvršenje ima stalno ili privremeno boravište. Za neposredno izvršenje mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi dijete (članak 238.a Zakona o izvršenju i osiguranju).

Nalogom za izvršenje osobi na koju se odnosi izvršna isprava, osobi o čijoj volji ovisi predaja djeteta te osobi s kojom se dijete nalazi u trenutku izdavanja naloga nalaže se predaja djeteta. U nalogu za izvršenje sud navodi da se obveza predaje djeteta odnosi i na svaku drugu osobu s kojom se dijete nalazi u trenutku izvršenja (članak 238.c Zakona o izvršenju i osiguranju).

Uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta te radi zaštite interesa djeteta, sud odlučuje hoće li odluku o skrbništvu nad djetetom izvršiti izricanjem novčane kazne osobi na koju se odnosi nalog za izvršenje ili oduzimanjem djeteta i njegovom predajom osobi kojoj je dodijeljeno skrbništvo (članak 238.č Zakona o izvršenju i osiguranju).

15 Što trebam učiniti kako bi se u ovoj državi članici priznala i izvršila odluka o roditeljskoj odgovornosti koju je donio sud u drugoj državi članici?

Sudska odluka o roditeljskoj odgovornosti priznaje se i izvršava u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 2201/2003. Sud primjenjuje izvanparnični postupak u skladu s odredbama Zakona o izvanparničnom postupku (Zakon o nepravdnem postopku).

16 Kojem se sudu u ovoj državi članici trebam obratiti kako bih podnio prigovor na priznanje odluke o roditeljskoj odgovornosti koju je donio sud u drugoj državi članici? Koji se postupak u takvim slučajevima primjenjuje?

Za odlučivanje o zahtjevu za proglašenje izvršivosti nadležni su okružni sudovi.

Za odlučivanje o pravnom lijeku protiv sudske odluke kojom se proglašava izvršivost nadležan je sud koji je sudsku odluku proglasio izvršivom.

Sud primjenjuje izvanparnični postupak u skladu s odredbama Zakona o izvanparničnom postupku.

Popis okružnih sudova  PDF (244 Kb) sl

17 Koje se pravo primjenjuje u postupku o roditeljskoj odgovornosti ako dijete ili stranke ne žive u ovoj državi članici ili su različitih nacionalnosti?

U skladu sa Zakonom o međunarodnom privatnom pravu i postupku (Zakon o mednarodnem zasebnem pravu in postopku), odnosi između roditelja i djece ocjenjuju se na temelju prava države čiji su državljani. Ako su roditelji i djeca državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj svi imaju stalno boravište. Ako su roditelji i djeca državljani različitih država i nemaju stalno boravište u istoj državi, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin dijete (članak 42.).

Posljednji put ažurirano: 09/08/2019

Verziju ove stranice na nacionalnom jeziku održava odgovarajuća kontaktna točka EJN-a. Prijevode je napravila služba Europske komisije. Moguće promjene u originalu koje su unijela nadležna nacionalna tijela možda još nisu vidljive u drugim jezičnim verzijama. Europska pravosudna mreža i Europska komisija ne preuzimaju nikakvu odgovornost u pogledu informacija ili podataka sadržanih ili navedenih u ovom dokumentu. Pogledajte pravnu obavijest kako biste vidjeli propise o autorskim pravima države članice odgovorne za ovu stranicu.

Povratne informacije

Koristite se obrascem u nastavku kako biste podijelili svoje komentare i povratne informacije o našoj novoj internetskoj stranici